Cvetnic AHAS 5hrv
Sanja CVETNIĆ
Djela ljubljanskoga slikara Ioannesa Eisenhordta na Kaptolu, u Zagrebu
Zapisi o djelatnosti slikara Ioannesa Eisenhordta, jednoga od brojnih umjetnika koji su iz (ili preko) Ljubljane pristigli u Zagreb, ne otkrivaju njegov visoki ugled u slovenskome središtu, ali u Zagrebu se pojavljuje u ugovorima vezanima uz umjetničku opremu stare prvostolnice. Po dosadašnjemu tumačenju arhivskih svjedočanstava, u literaturi je najčešće spominjan uz zagrebačkoga slikara Bernarda Bobića kao suautor na oltarnome ciklusu Blažene Djevice Marije u svetištu južnoga prvostolnog broda. Razgraničenja i problemi njihova autorskoga udjela izazvala su rasprave od kojih je najznačajnija ona između restauratora ciklusa, Zvonimira Wyroubala, koji većinu djela pripisuje Bobiću, nasuprot mišljenju Anđele Horvat koja u usporedbi s dvijema arhivski potkrijepljenim Bobićevim djelima u crkvi sv. Katarine nalazi uporište za sumnju i odbijanje takva prijedloga. U isplatama (1692.) za radove prema oporuci biskupa Martina Borkovića, međutim, nalazimo preciznu podjelu po kojoj je za izgubljeni oltar u crkvici sv. Martina pictori Ioanni izrijekom isplaćeno za slike, sculptori Ioanni Komersainer za izradu oltara, a pictori Bernardo za pozlatu, što možemo prihvatiti kao obrazac za podjelu radova kaptolskoga trojca Eisenhordt – Komersteiner – Bobić i na radovima za zahtjevnije poslove, poglavito za oltar Blažene Djevice Marije, gdje su sva tri ugovorno obavezana. Stilskim paralelama moguće je Marijinom slikarskom ciklusu sa spomenuta oltara pridružiti i Ladislavov ciklus iz sjevernoga svetišta prvostolnice, za koji je sačuvan ugovor samo s Bernardom Bobićem za polikromatorske i pozlatarske radove. Čitav niz slikarskih postupaka vezuje dva ciklusa: fragmentirani kadar, sabit i nečitljiv prostor ispunjen vertikalnim figurama, snažno sniženo očište, visinske i dubinske asimetrije, vertikalna gradnja prostora, maniristički vertikalizam tijela, perspektivna i svjetlosna nekoherentnost, kromatski intenzitet blizine i monokromatska prozračnost pozadine te brojne tipološke usporednice. Iz Borkovićeve oporuke i njene provedbe ostavljen nam je još jedan podatak o isplati pictori Ioanni, ovaj put za biskupov posmrtni portret, a u Dijecezanskome muzeju doista se nalazi portret s potpisom u kojemu je naveden datum Borkovićeve smrti, posljednjega dana listopada 1687. godine. Premda u drugoj slikarskoj vrsti – portretu – on se nadovezuje na prvostolne cikluse, pa ga prihvačamo kao dio Eisenhordtova opusa. Osim toga, provjerom ostalih poznatih slikara istoga imena u Zagrebu i arhivskih podataka o njima, Eisenhordt ostaje najvjerojatniji slikar biskupova portreta i najugledniji slikar Ioannes na Kaptoltu. Na osnovu stilskih usporedbi za još dva djela predlažemo njegovo autorstvo – Portret Andrije Franciscia i Prikazanje Marijino u hramu, oba u Dijecezanskome muzeju u Zagrebu.